16 November 2015

Plava karta

Doputovao sam u Nemačku, počeo da radim, prijavio prebivalište, otvorio račun u banci, sakupio svu potrebnu dokumentaciju, uspeo da nađem stan, promenio adresu na koju sam prijavljen i o tome obavestio sve institucije, mislio sam da mi nedostaje samo još jedna stvar i da konačno malo odahnem - Plava Karta.

U toku prva tri meseca mog boravka u Nemačkoj, tj dok mi nije istekla važnost vize koju sam dobio u ambasadi u Beogradu, trebalo je da podnesem prijavu za dugoročnu vizu, tj plavu kartu Evropske unije.

U ovome sam imao ne baš malu pomoć kompanije za koju sam radio, tako da sam bio pošteđen zakazivanja termina u kancelariji za strance.To je i moja preporuka, ako možete, koristite pomoć HR-ljudi u kompaniji u kojoj radite. Ako ne, nije ni to tako strašno, samo zahteva malo više angažovanja.

Da krenem redom.
Spisak dokumenata potrebnih za dobijanje Plave karte nije kratak, ali dobra vest je da te dokumente ionako već imate, inače ne biste mogli ni da radite.
Dakle:
1) pasoš;
2) biometrijska fotografija;
3) inostrana univerzitetska diploma priznata u Nemačkoj (spisak se može naći ovde - http://www.anabin.kmk.org ), original + kopija;
4) ugovor o radu (original + kopija), sa odgovarajućom zaradom - 37.800e bruto godišnje za deficitarna zanimanja i 48.400e bruto godišnje za ostala zanimanja, na poslovima na kojima je neophodno imati univerzitetsku diplomu (što znači da u ugovoru o radu poslodavac treba da napiše odgovarajući opis poslova). Deficitarna zanimanja su zanimanja iz oblasti prirodnih nauka, matematike, arhitekture, saobraćajnog- prostornog- ili urbanog planiranja, iz oblasti dizajna, inženjerskih nauka, humane medicine (osim zubara), kao i oblasti IKT (informacionih i komunikacionih tehnologija);
5) odobrenje nemačke Nac.sl.za zapošljavanje tj. Arbeitsagentur, osim ako podnosilac poseduje nemačku univerzitetsku diplomu (dakle za mene je bilo potrebno). U praksi to znači popunjen formular "odobrenje za zapošljavanje" (nem. Antrag auf Erlaubnis einer Beschäftigung) - link je http://www.berlin.de/formularserver/formular.php?50328 . Za ovo je definitivno potrebna pomoć nekoga iz kompanije, makar da vam da podatke o firmi koji se ovde traže i eventualno da se konsultuje oko popunjavanja obrasca sa Kanc.za strance;
6) popunjen formular "zahtev za izdavanje boravišne dozvole" (nem. Antrag auf Erteilung eines Aufenthaltstitels) - link je http://www.berlin.de/formularserver/formular.php?72304 . Ovo je onaj obrazac na 4 strane koji je trebalo popuniti i prilikom dobijanja one prve 3-mesečne vize, dakle ništa novo;
7) popunjen obrazac za opis radnog mesta (nem. Stellenbeschreibung) link je - http://www.berlin.de/formularserver/formular.php?50329 . Ovde je takođe potrebna pomoć nekoga iz kompanije, kao i dovoljno dobra formulacija opisa radnog mesta, takva da se jasno iskaže da je za obavljanje tih poslova neophodno univerzitetsko obrazovanje;
8) dokaz o zdravstvenom osiguranju. Ovo je zapravo potvrda osiguravajuće kuće da podnosilac zahteva ima zdravstveno osiguranje. U slučaju TK (Techniker Krankenkasse), ja sam već prilikom prijave na osiguranje napomenuo da mi je potrebna i ta potvrda i dobio sam je (poštom naravno) u roku od 6-7 dana, ali nije problem i da vam naknadno pošalju;
9) 110e , keš ili kartica, najbolje imati i jedno i drugo, jer se dešava da ili automat za kartice baš taj dan ne radi ili ne primaju keš... Dobra stvar je da je ovaj trošak moguće prijaviti u poreskoj prijavi početkom naredne godine i da vam se te pare vrate, ali o tome drugom prilikom... Svakako sačuvajte priznanicu.


Sajt grada Berlina sa spiskom potrebne dokumentacije - https://service.berlin.de/dienstleistung/324659/

Sa sakupljenim svim ovim dokumentima i zakazanim terminom u kanc. za strance ne bi trebalo da bude problema. Ja sam u svemu ovome imao veliku pomoć firme, pa nisam morao da zakazujem a i ceo postupak je trajao relativno kratko, od predaje papira (poslao sam sve skenirane dokumente HR službi) do poziva da dođem da podignem Plavu kartu prošlo je oko 3 nedelje.

Sam momenat izdavanja je bio pomalo neobičan, službenica me je pitala koliko sam visok i koje su mi boje oči (ne znam zašto, ali to piše na kartici). Posle toga ostavljanje otisaka prstiju (opet!) i to je to. Pitao sam zašto opet uzimanje otisaka, ako sam već jednom to uradio u ambasadi, ali oni navodno nemaju pristup tim podacima, pa ni mojim otiscima koje sam dao ambasadi...

Plava karta inače nije baš onako plava kako sam ja zamišljao da će biti, a i nema nikakav čip, uostalom evo i slike:

Plava karta
Inače, nemački Petar Petrović je Max Mustermann, ne znam zašto su stavili ovog Herr Wurzelbachera.

Uz plavu kartu dobija se i tzv dodatak (nem. "Zusatzblatt") u kome piše da radite samo za tu-i-tu firmu na tim-i-tim poslovima (prepisano iz ugovora o radu). Od tog momenta, za identifikaciju pred državnim organima potrebno je da imate uz sebe pasoš, plavu kartu i taj dodatak. Doduše, u praksi uglavnom je dovoljno da imate pasoš, plava karta i dodatak su potrebni valjda samo policiji i kanc. za strance.

Jednu vrlo praktičnu prednost plave karte uvideo sam kada sam na pošti podizao paket. U vreme kada poštar je naišao nisam bio kod kuće, sledeći dan sam otišao do pošte da podignem paket. U to vreme nisam imao plavu kartu i službenica na pošti je tražila da vidi na kojoj sam adresi, dakle neki zvanični dokument gde to piše. Naravno da nisam imao, jer svoju prijavu iz opštine ne nosim uvek sa sobom. Moje objašnjavanje da imam pasoš i da sam jedini koji se tako zove u komšiluku i da znam od koga je stigao paket nije pomoglo. Pošta izdaje pakete samo ako imate dokument sa adresom i tu nema izuzetaka. Klasičan ft1p slučaj.
Sa plavom kartom više nisam imao tih problema.

Još jedna napomena, ako menjate posao, menja se i dodatak uz Plavu kartu. Ali o tome u nekom od narednih članaka.

07 October 2015

Struja, gas, kablovska, mobilni

Malo o računima ...

STRUJA
Da biste bili redovni potrošač struje, potrebno je sa protokolom o primopredaji stana ("Wohnungsübergabeprotokoll") otići do izabranog snabdevača struje ili gasa (najveći u Berlinu su Vattenfall i Gasag, ali ima i manjih) i zaključiti ugovor o isporuci struje/gasa. Naravno, dobro bi bilo proveriti uslove koje nude i uporediti sa ostalim snabdevačima koji na vašem području nude te usluge.

Inače, struja je u Nemačkoj prilično skupa. Kada kažem skupa, to znači da je cena jednog KWh oko 30 evrocenti, tj 36 dinara. Struja je skupa iz više razloga - Nemačka nastoji da potrošnju energije smanji u cilju smanjenja emisije štetnih gasova, stimulišući okretanje prema tzv. zelenoj energiji, obnovljivim izvorima (vetar, sunce, biomasa) što zahteva ogromne investicije, a pre nekoliko godina (mislim posle zemljotresa i havarije elektrane u Fukušimi) doneta je politička odluka da se postepeno obustavi upotreba nuklearne energije.

Što se tiče obračuna i plaćanja električne energije, vrlo je jednostavno. Naime, stanar (dakle NE vlasnik) mora da ode i prijavi se kod izabranog snabdevača struje kao potrošač. I svi računi glase na stanara, a ne na vlasnika. Za prijavljivanje je dovoljna samo prijava prebivališta (iz opštine), pasoš i protokol o primopredaji stana, tj useljenju. Ja sam nosio i ugovor o zakupu stana sa sobom, ali nije bio potreban. Izabrao sam tarifu po kojoj ću plaćati struju (ima 2-3, zavisno od potrošnje i vrste struje koju koristite) i potpisao ugovor. Par dana posle toga, dobio sam pismo tj obaveštenje o izabranoj tarifi i potvrdu ugovora.

Moram da napomenem, dok se ne prijavite, vi u stanu imate struje, koju redovno trošite, a snabdevač počinje da vam obračunava potrošnju od onog stanja strujomera koje je evidentirano na protokolu o primopredaji stana.

Struja se plaća paušalno tokom godine, a onda u januaru ili februaru se očitavaju sva brojila i doplaćuje razlika između stvarno potrošene energije i paušalno uplaćenog iznosa. Da, struja se očitava jednom godišnje. Kako oni procenjuju koliko ću ja potrošiti? Poznato je za šta se struja koristi (da li za kuvanje, zagrevanje vode, ili samo za svetlo/frižider/laptop) u kojem stanu i pretpostavljam da operateri imaju mogućnost da provere i raniju potrošnju istog brojila, ako je i prethodni stanar bio njihov klijent.
Ono što je interesantno, je da sam poštom dobio i izvode iz nekoliko zakona koji se tiču načina obračuna električne energije, šta je sve sadržano u ceni i objašnjenje o poreklu struje koju trošim. Od onih 30 evrocenti/KWh, nekih 42% su razni državni nameti (PDV, stimulacija za obnovljive izvore energije, korišćenje prenosnog sistema isl) a ostatak odlazi isporučiocima. Dakle vrlo slično kao u Srbiji.
Poreklo tj bolje rečeno sastav struje je procenat struje po izvorima. Prosto rečeno, u tarifi koju sam izabrao, koji procenat struje potiče od fosilnih goriva, hidroenergije, biomase, nuklearne energije itd.

Samo tarifiranje je krajnje jednostavno. Dakle, mesečno se plaća 5-8e fiksno (zavisno od tarife) plus potrošnja. To je sve. I tako operater zna i može da proceni koliko ću ja trošiti struje u sledećih godinu dana. Čak i kada sam novi potrošač. I evo, ove godine početkom februara su bili da očitavaju struju (inače strujomer stoji u mom predsoblju, potpuno blesavo, i onda neko mora da bude kod kuće i pusti radnike da očitaju struju ili da ostavite ključ komšiji od poverenja...) i dobio sam obračun za prošlu godinu, koji je odstupao od paušalnog iznosa manje od 10%, u moju korist. Vratili su mi više uplaćen novac u roku o 10 dana. Bez kamate.

GAS
Ako u stanu imate sproveden gas, to znači da morate da se prijavite i kao potrošač gasa. Postupak je gotovo identičan kao za električnu energiju, merač gasa je takođe u stanu, stanje se očitava jednom godišnje, u međuvremenu se plaća paušalno.
Razlike - postoji samo jedna tarifa, i nije tako lako lično utvrditi potrošnju, jer se fakturiše u isporučenim KWh, pri čemu potrošnja varira sezonski i u zavisnosti od nekih faktora, ko troši gas u Srbiji zna o čemu pričam, dobio sam uputstvo za pretvaranje kubika gasa (piše na meraču potrošnje) u KWh, formula je na pola strane, odustao sam posle pročitana 2 reda...
Negde u martu sam dobio obračun za utrošen gas tokom prošle godine, morao sam da doplatim nekih ... 7-8e.
Na osnovu par meseci iskustva sa šporetom na gas i protočnim grejačem za vodu, mogu da zaključim da to uopšte nije loše i u Nemačkoj se isplati, više nego npr šporet i bojler na struju.


KABLOVSKA
Ovde je vrlo zanimljiva tržišna situacija. Naime, kao i u Srbiji, tržište je liberalizovano, pa postoji više kablovskih operatera. Zavisno od pokrajine, postoji 1-2 operatera kablovske televizije. Najveći, KabelDeutschland, vlasništvo je Vodafona. U Berlinu je prisutan i TeleColumbus, zavisno od dela grada. Zanimljivo je da u pokrajini Baden-Würtemberg postoji samo jedan operater, i to u vlasništvu pokrajine - BW Kabel.
Ugovor se zaključuje na minimalno dve godine, i posle isteka automatski produžava. Ono što je mene iznenadilo je da cena usluga nakon isteka ugovorne obaveze VEĆA nego tokom tog perioda. Dakle neka vrsta kazne za verne korisnike ?! Stvarno ne razumem tu logiku i ne znam šta se dešava ako npr otkažem ugovor posle isteka ta 2 meseca i onda se prijavim ponovo, sa istim ili drugim paketom...
Inače svoj ugovor sam zaključio preko interneta, pošiljka (kablovski modem, set-top-box, kablovi) mi je stigla u roku od 3dana, ali u tom momentu nisam imao nalepnicu na sandučetu (početnička greška!) jer sam se tek uselio u stan i poštar je vratio pošiljku nazad KabelDeutschlandu i tu je bio početak tri nedelje bez interneta za mene. Ja sam uzaludno čekao više od nedelju dana da paket stigne, možda im treba vremena da sve to pošalju, evo valjda će sutra stići... i ništa.
Nazvao sam call centar. Operater mi je rekao da je tražio da mi se ponovo pošalje paket i paket je zaista stigao posle 3dana, ali dan kasnije stiže i obaveštenje da moram da im vratim taj isti paket, jer je ugovor sa mnom raskinut?!
Šta se zapravo dešavalo? Kada su u KabelDE videli da "primalac ne postoji" oni su raskinuli ugovor sa mnom, iako sam ja zvao njihov call centar i sve lepo objasnio. Ne vredi. Imaju pravilo i drže se toga. U tom momentu sam shvatio da imam posla sa Nemcima, koji, iako vrlo organizovani, imaju svoja pravila i (skoro) UVEK ih poštuju. Odnosno, imaju sistem i od njega ne odstupaju. Dakle ja sam bio označen kao nepostojeći primalac i oni su raskinuli prvobitni ugovor.
U međuvremenu sam ja, očekujući paket, zakazao dolazak instalatera koji je trebalo da aktivira priključak. Pre nego što je on došao ja sam morao da vratim taj paket nazad. Instalater je priključio sve što treba i ostavio mi neki kablovski modem, na privremenu upotrebu.
Posle još 3 poziva call centru, napokon sam uspeo da se objasnim sa njima šta mi treba i šta treba da radim dalje. Stigao mi je i treći paket, ja sam vratio modem koji mi je instalater ostavio, aktivirao svoj priključak  i posle SAMO malo više od tri nedelje imao internet.

VAŽNO - Prva stvar koju treba uraditi prilikom useljenja u stan u Nemačkoj je da zalepite nalepnicu sa imenom i prezimenom na sanduče.
Osim ako ste u podnajmu (tzv. Untermiete) i pravi stanar vam to ne dopušta. U tom slučaju pišete svoju adresu, a ispod imena i prezimena upišete - BEI <prezime-na-sandučetu>. Npr
Petar Petrović (bei Schmidt),
Berliner str. 123,
12345 Berlin.


MOBILNI
Kao i u Srbiji, i u Nemačkoj postoji nekoliko operatera mobilne telefonije. I svi oni nude razne pakete, sa i bez telefona, pre- i post-paid. Da biste zaključili ugovor o post-paid, morate imate boravišnu dozvolu koja važi minimalno do isteka ugovora, što u momentu dolaska u zemlju ja nisam imao (samo 3-mesečna viza iz ambasade), pa sam uzeo prepaid broj, koji je u principu kao postpaid, jer svakog meseca mora da se uplati minimalno 10e dopuna. Ima i tarifa koje to ne zahtevaju, ali prvog dana kada sam direktno sa aerodroma došao u centar, nisam ni pomislio na tako nešto.
Za postpaid, čest je slučaj (bar kod velikih operatera - vodafone i O2, tj španska Telefonica) da se plaća i priključak - 30e. Povremeno budu neke akcije kada se to ne plaća, pa vredi iskoristiti. Ili prijava preko interneta, kada je priključenje takođe besplatno.

NAPOMENA
Sve račune moguće je platiti elektronski, trajnim nalogom, što savetujem svima, jer su rokovi plaćanja različiti (početak, sredina, kraj meseca, kako koji operater/isporučilac). Neki to i zahtevaju, npr telekomunikacione kompanije. Takođe, prilikom zaključivanja skoro svakog ugovora, traži se potpis tj odobrenje da firma (npr telekomunikaciona kompanija) može da zatraži vaš Schufa (kreditni) rejting. Ovo nije ništa neuobičajeno, ali kompanije ne samo da mogu da pročitaju vaš rejting, već u slučaju neplaćanja računa ili neredovnog plaćanja, prijave to Schufi (kreditnoj agenciji) koja onda snižava vaš kreditni rejting, što opet utiče da teže (ili uopšte ne) dobijate kredit kod banke ili vam odobre kredit pod lošijim uslovima.

03 September 2015

Kupovina automobila u Nemačkoj

Čast mi je da predstavim novog gostujućeg blogera, Ugija, koji piše o svojim iskustvima kupovine automobila u Nemačkoj. Prijatno čitanje.
*   *   *
Pre ili kasnije, čovek dođe u situaciju da se odluči na kupovinu automobila. Mada to za Berlin ne mora nužno da bude tačno, jer sam upoznao ljude koji godinama žive ovde i koji su rekli da ne poznaju osobu koja poseduje automobil. Sve u svemu, ukoliko se ipak odlučite na ovaj korak, pokušaću u ovom članku da vam predstavim šta sve može da vas čeka na tom putu.

Prvo i osnovno što treba uraditi je, naravno, da pronađete željeni automobil. Postoje razni načini na koje možete da se upustite u potragu. Najpopularniji način je naravno pretraga na internetu i dva najpopularnija sajta za pretragu su: http://www.mobile.de/ i http://www.autoscout24.de/ i za njih je verovatno čulo dosta ljudi i u Srbiji. Ja sam lično najviše koristio autoscout24.de iz razloga što mobilna aplikacija ima lepši interfejs, čisto subjektivni razlog. Često neka kola iz mobile.de pretrage nisam viđao na autoscout24.de rezultatima pretrage i obrnuto. Tako da bi verovatno najbolje bilo da pratite zbivanje na oba sajta tokom potrage kako biste stekli što bolji uvid u ponudu.

Mimo pretrage po internetu vam naravno ostane da posećujete neke auto placeve u vašoj okolini (pogotovo ako ste zainteresovani za polovni automobil) ili da ciljano idete na sajtove / salone proizvođača automobila čiji polovan / novi model želite da uzmete. Generalni je savet da izbegavate auto placeve čiji vlasnici nisu Nemci.

Termin sa kojim ćete se tokom potrage verovatno često susretati je Jahreswagen. Primetićete da su im cene znatno niže od novih modela i ovi automobili spadaju u "najnovije polovnjake". Ovaj izraz u suštini znači da je automobil polovan, ali ne stariji od 12 meseci. Često ćete videti auto placeve, pa čak i auto salone koji prodaju isključivo Jahreswagen automobile. Ukoliko ciljate da vam kola budu skoro nova, a za nova možda nemate dovoljno novca, ova grupa automobila može da bude pravo mesto za potragu ne toliko starog modela koji se možda uklapa u vaš budžet.

Mimo ovih vozila, naravno, ostane vam standardan izbor - "standardan polovan" ili nov automobil. Tu odluku naravno svako odnosi na osnovu gomile faktora. Dalje će biti opisano šta vas čeka ako se opredelite za kupovinu novog automobila.

Da napomenem da tokom potrage za kolima obavezno zapitkujte sve što vas zanima o željenom automobilu. Zakažite probnu vožnju i probajte automobil, to je u Nemačkoj krajnje normalna stvar (za koju vam treba samo važeća nemačka vozačka dozvola), nećete ovde doživeti da vas ljudi gledaju popreko ili da će vam reći nešto tipa "ne možete vi da probate automobil, ali ako hoćete dovedite nekog majstora da ga pogleda na licu mesta". Za vaše novce možete da zanovetate koliko želite.

Nakon što ste pronašli vaš željeni automobil, sledeća stvar koju trebate da rešite je finansiranje. Najjednostavniji scenario je da imate dovoljno novca na vašem računu da celokupan iznos platite "u kešu". Alternativa tome je da podignete kredit kod banke, bilo na celokupnu sumu automobila ili na deo sume (ukoliko imate neko učešće). Prva i osnovna stvar koju trebate da znate u slučaju da želite da podignete (za automobil ili bilo kakav drugi) kredit kod banke: uslov da banka uopšte počne razmatra da vam odobri kredit jeste da imate dozvolu boravka u Nemačkoj koja traje barem onoliko koliko je trajanje kredita. To je apsolutni minimum i ispod toga ni jedna banka neće hteti da vas uzme u razmatranje. Neke banke čak ni to neće prihvatiti, već će vam tražiti da imate neograničen boravak u Nemačkoj. Ukoliko to imate, ima smisla da posetite banku u potrazi za kreditom, a ukoliko ne, plaćanje u kešu je jedina stvar koja vam preostane. Potraga za kreditom, uslovi i pravila su priča za sebe, to će verovatno biti objašnjeno u nekom zasebnom članku.

Ukoliko ste u načelu odlučili kod koje banke biste za vaš novi automobil podigli kredit, prestaje period potrage i dolazi vreme za akciju. U ovom momentu najbolje bi vam bilo da kontaktirate osobu / auto kuću / auto salon kod kojih planirate da uzmete automobil i da im javite da ste definitivno zainteresovani da kupite automobil i da biste u narednim danima otišli u banku da tražite kredit. Na ovu potvrdu svaki prodavac će vas uzeti za ozbiljno i sačuvaće vam željeni automobil na nekoliko dana kako biste vi uspeli da dobijete odgovor od banke da li će vam odobriti kredit ili ne.

Nakon što ste rezervisali automobil, pravac banka. Od momenta ulaska u banku (na zakazan termin) do momenta kada vam je kredit odobren doslovno prođe pola sata. Službenik će jednostavno da proveri da li ste sposobni za kredit u iznosu i po uslovima koje ste dogovorili i ako dobije potvrdu, ostane samo da potpišete par papira i to je sve. Jedna od stvari koje će vam svaka banka tražiti kao uslov za kredit jeste da nova kola morate da osigurate punim kasko osiguranjem. Kompanija kod koje sam ja osigurao svoja je AllSecur. Ugovor o kasko osiguranju je moguće u potpunosti sklopiti online i toplo preporučujem sajt http://www.check24.de/ što je verovatno i najjednostavniji način.

Ovo je sada momenat kada morate da budete oprezni i da mudro pregovarate sa bankom. Moja banka je meni ponudila solidno nisku kamatu (u poređenju sa nekim keš kreditima) pod izgovorom da je to eto baš za auto kredit. Možda je ta kamata bila niska upravo iz tog razloga, moguće. Međutim, kada im kažete da vam to treba za automobil, dolazite u problem gde banka insistira da nakon kupovine automobila morate da im predate original papira koji se zove Fahrzeugbrief (koji se sastoji iz dva dela - Teil I i Teil II). Fahrzeugbrief je "sveti" papir koji ćete dobiti nakon kupovine kola i koji u Nemačkoj određuje vlasnika kola. Dakle - ko poseduje Fahrzeugbrief je vlasnik kola, ne onaj čije ime piše na papiru (da, to doslovno znači ako ja imam Fahrzeugbrief od Petra Petrovića, ja sam vlasnik kola iako je Petrovo ime na tom papiru). Dakle, pošto je banka dala kredit za kola, ona želi taj papir u svom vlasništvu kao osiguranje da ima šta da konfiskuje ukoliko vi iz nekog razloga prestanete da isplaćujete kredit. Papir ostaje kod njih do potpune isplate kredita, nakon čega ga vi dobijate u svoje vlasništvo. Ukoliko pak ne kažete banci za šta će vam kredit (što sam i sam trebao da uradim) ovaj sveti papir će biti u vašem vlasništvu, a vi pravi vlasnik svojih kola. Doduše, kamata bi vam verovatno bila nešto viša, ali to je sada stvar vaše odluke i pregovaračkih sposobnosti sa bankom.

Fahrzeugbrief Teil II
Nakon što vam je banka odobrila kredit, postoje dva načina da platite prodavcu. Logičan put je da sumu (zajedno sa vašim učešćem) banka uplati prodavcu ako će već da dobije Fahrzeugbrief u svoje vlasništvo. U mom slučaju se desila najnelogičnija stvar koja se na kraju ispostavila kao bezazlena - banka je kreditnu sumu uplatila na moj tekući račun, ja uplatio prodavcu (što se u Nemačkoj vodi kao da si auto ti platio kešom, a ne finansirao), a banka dobila Fahrzeugbrief, jer su me nasamarili. Vi budite mudri i odaberite pravi put.

Kupovina automobila se, ukoliko ga kupujete kod auto kuće kao što sam ja, obavlja u dve faze. Auto kuća je tražila prvo uplatu 10% vrednosti automobila kao potvrdu za narudžbinu. Nakon uplate, poštom dobijate od auto kuće papire od kola koja su vam potrebna da ih prijavite kao vaša (u mom slučaju poštom, jer sam kola pazario 200km od mesta stanovanja). Kada imate te papire, potrebno je da odete u ustanovu koja se zove Kfz Zulassungsbehörde (u Berlinu na ovoj adresi), prijavite automobil kao vaš i dobijete registarske tablice. To je jednostavan proces koji se odradi prilično brzo kada dođete na red. Predate im sve papire od kola koja ste dobili zajedno sa vašom nemačkom vozačkom dozvolom i sve je gotovo za nekih 5 minuta. To će vas koštati nekih 20-ak evra. Nakon toga odlazite u radnje koje se uvek nalaze u blizini pomenute ustanove i koje izrađuju registarske tablice. Možete odabrati nasumičnu kombinaciju slova i brojeva ili poručiti neku po vašoj želji. Porudžbina željenih tablica će vas koštati nekih 15-ak evra. Sama izrada tablica oko 35-40 evra. 

Nakon što se sve ovo uradi, trebalo je samo da uplatim preostalu sumu za kola i odem po njih. Sva dokumenta od Kfz Zulassungsbehörde, od kojih je jedan tzv. Fahrzeugschein (nešto slično srpskoj saobraćajnoj dozvoli), uključujući registarske tablice nosite sa sobom i odlazite kod prodavca gde ćete zvanično da potpišete ugovor i dobijete ključeve i vašeg novog četvorotočkaša. Čestitam!

Fahrzeugschein, tj. vozačka dozvola

Stvari koje bih da napomenem na kraju i koje trebate imati u vidu prilikom kupovine kola. Skoro svaki (da ne tvrdim napamet da je baš svaki) novi automobil dolazi sa letnjim gumama. Dakle, ako kupujete automobil zimi (moj slučaj), obavezno računajte na to da ćete morati kupiti i nove četiri zimske ili univerzalne gume, kako god više preferirate. Dobro je poznato da su kola stalni trošak, a od sigurnih troškova sa kojima ćete se često sretati (mimo goriva) je osiguranje i porez na automobil. Porez na automobil je stvar koja se u Nemačkoj plaća carini (Zollamt) jednom godišnje, a iznos poreza varira od modela do modela. Neki faktori koji utiču na finalni iznos jeste to koji tip goriva automobil troši automobil, koji motor poseduje, kolike su emisije CO2, kubikaža. http://www.kfz-steuer.de/kfz-steuer_pkw-text.php je ne tako lep, ali informativan sajt gde možete za određeni model da proverite koliki bi bio godišnji porez za određeni automobil. Za nov SUV možete da računate oko 120 evra za godinu dana. Pored poreza ostane još kasko osiguranje koje možete grubo da računate da iznosi oko 100 evra mesečno.

Srećno u izboru i kupovini vašeg novog automobila, nadam se da vam je ovaj članak dao makar mali uvid u ono šta vas čeka na ovom putešestviju.

05 August 2015

Iznajmljivanje stana - papirologija

U prethodnom postu pisao sam o traganju za stanom. Tema ovog posta je - kompletna papirologija za konkurisanje za iznajmljivanje stana kao i postupak kod useljenja u novi stan.

Otići na razgledanje stana je prilično zanimljivo, čovek se zaista nagleda svega.
Npr stari stanovi, tzv. Altbau, sa plafonima visine skoro 4m (da, jedan je bio 3,80m), uskim spavaćim sobama u koje možete da birate da li ćete staviti garderober, veliki krevet ili ćete moći da priđete prozoru (nikako ne može sve od toga), sa predsobljima gde iznad vrata postoji "bunker", tj drvena ploča koja služi kao dodatni skladišni prostor i ceo stan čini još ružnijim, sa parketom tačnije rečeno brodskim podom koji škripi, sa drvenim stepenicama u hodniku koje su uske i takođe škripe, sa balkonom koji je dovoljan za dve male saksije i kanticu za zalivanje.
Ili novi stanovi (građeni 80ih pa naovamo), koji su uglavnom gotovo na izlazu iz grada, ali imaju podno grejanje, terasu normalne veličine, ili čak dve, plafone od 2,60m, veliku i opremljenu kuhinju (sa sve belom tehnikom), podrum, biciklanu, ostavu za dečija kolica, igralište za decu i baštu na placu itd. Takve lokacije su pune zelenila, mirne i bez puno saobraćaja, ali i relativno lošije povezano javnim prevozom sa centrom grada.

Ili stanovi u blokovima iz vremena DDR-a, naravno samo u bivšem istočnom Berlinu, koji mogu biti odlični, prostrani i lepo sređeni, ali isto tako mogu biti i vrlo zapušteni i nepraktični, bez terase i u lošim zgradama.
Ili nešto između.

Koliko god to bilo interesantno, kada sam ja gledao stanove, nisam mogao sebi da dopustim luksuz da traćim vreme i morao sam dobro da se organizujem da stignem da obiđem što više stanova i da pošaljem što više prijava ako mi se svide ti stanovi.

Odredio sam sebi kriterijume i posle razgledanja sastavljao prijave i isto veče slao.

E sad, tema posta - šta je potrebno za konkurisanje za stan?
Kao što sam pomenuo u prethodnom postu, u velikim gradovima u Nemačkoj postoji tzv. "Wohnungnot" tj manjak stanova. Prosto rečeno, potražnja za stanovima je veća od broja stanova u ponudi za iznajmljivanje.

To stavlja vlasnike u povoljan položaj, pa uglavnom mogu da biraju kome će izdati stan. S obzirom da su vlasnici obično kompanije ili grad Berlin, ređe fizička lica, onda je osnovni i najbitniji kriterijum platežna sposobnost stanara. Kao dokaz, najčešće se traži sledeće
- pasoš, tj lična isprava, naravno;
- popunjen nezvanični obrazac tj lični podaci i podaci osoba koje će živeti u stanu (i za decu ako ih imate), kućni ljubimci (ako je dozvoljeno), napomena ako ste muzičar (valjda zbog buke, nisam pitao) ili ćete obavljati neku poslovnu delatnost u stanu, valjda zbog poreza, visina zarade i visina kredita koje imate i kada ističu itd.

- platni listić za poslednje tri zarade ili ugovor o radu, npr za mene je to bilo dovoljno, jer prvi put počinjem da radim u Nemačkoj;
- izveštaj kreditnog biroa kao dokaz da imam prihvatljiv bonitet ("Kreditwürdigkeit"), tzv. SCHUFA;
- potvrda prethodnog stanodavca da ne dugujem za stanarinu i koliko redovno plaćam svoje obaveze (na nemačkom je to - Mietschuldenfreiheitsbescheinigung - inače najduža reč koju sam koristio u praksi);

Mietschuldenfreiheitsbescheinigung - potvrda da ne dugujete za stanarinu
Najbitniji deo Schufa izveštaja - Score, tj. verovatnoća da ćete vratiti kredit

Meni je ovo izgledalo potpuno neverovatno, kako oni mogu da traže da znaju moju finansijsku situaciju, šta njih briga, zar to nije narušavanje privatnosti ... međutim, raspitao sam se i shvatio da se sve to traži, skoro bez izuzetka, kada je u pitanju iznajmljivanje stanova. Neki idu čak toliko daleko da uslovljavaju da vam Warmmiete (stanarina+komunalije) bude max 1/3 neto zarade.
U čemu je stvar ?
U Nemačkoj je odnos stanodavac-stanar veoma detaljno uređen, upravo zbog toga što veliki broj ljudi iznajmljuje stanove. A Nemci ionako za sve imaju zakon...
Taj zakon (našao sam ga negde na engleskom, ali nisam čitao, predugačak je) štiti stanare, ali i stanodavce. Bez obzira na to, stanar koji se useli u neki stan, ne može biti izbačen iz njega tako jednostavno, već samo pod određenim uslovima. Čak i ako ne plaća stanarinu, tek posle tri pismene opomene stanodavac može da pokrene spor pred sudom, koji može da potraje i više od godinu dana, za koje vreme stanodavac ima troškove advokata, komunalija, a nema prihoda od stana. Zato se stanodavci obezbeđuju time što traže dokaz o solidnom finansijskom stanju stanara. Stvari jednostavno tako funkcionišu u Nemačkoj.

Par reči i o parama. Naime, prilikom useljavanja u stan, plaća se depozit stanodavcu, maksimalni iznos je 3 (tri) mesečne stanarine i služi za pokrivanje eventualne štete ili sređivanje stana nakon iseljenja stanara, ako ga on ne okreči (obično ova obaveza stoji u ugovoru). Zakon kaže i da stanar ima pravo da depozit uplati u tri jednake mesečne rate.
Provizija agenata za nekretnine je po zakonu maksimalno 2 (dve) mesečne stanarine plus PDV 19% što je 2,38 stanarina.
Na to dodajte i stanarinu za prvi mesec, koja se takođe plaća pre useljenja.
Ukupno, to je 6,38 x mesečni iznos rente, za useljenje. Nije mala cifra, imajući u vidu da su stanovi u Berlinu 350e (lošiji stan u ne baš sjajnom kraju), pa naviše.

Ovo može da bude manje ako imate sreće i nađete stan bez agenta i dogovorite se sa stanodavcem da depozit isplatite u tri rate. Mislim da čak i zakon obavezuje stanodavca da vam to omogući. U tom, najboljem slučaju, za prvi mesec je to "samo" dvostruki iznos stanarine.

Kada sam posle blizu 17-18 pogledanih stanova i nekih 9-10 poslatih prijava (sa celokupnom dokumentacijom) za iznajmljivanje stana, najzad primio poziv jedne agentice koja mi je ponudila ugovor, nisam mogao da verujem da se mojoj potrazi za stanom i mukama najzad bliži kraj.

Sledilo je potpisivanje ugovora, plaćanje provizije agentici i depozita.

Ali to nije sve. Preuzimanje ključeva je ovde poseban događaj. U mom slučaju, bili su prisutni
- predstavnik stanodavca (inače čovek je vlasnik nekoliko stotina stanova koje iznajmljuje),
- predstavnik firme kojoj uplaćujem stanarinu i koja brine o zgradi (tzv. Hausverwaltung Firma),
-agentica za nekretnine, navodno da štiti moje interese (ovaj deo mi baš i nije bio jasan ali ajde, kad je već rekla da će doći, valjda kao svedok, šta li... ),
- stanar tj ja naravno.

Postupak je sledeći - tek kada smo svi prisutni, počinje se sa očitavanjem stanja svih brojila - za gas, za struju, za grejanje - kalorimetar na svakom radijatoru i podaci se unose u tzv. Wohnungsübergabeprotokoll - protokol o preuzimanju stana.


To je to.

Bar što se tiče samog stana.

Dalje predstoji prijavljivanje nove adrese u Bürgeramt, tj opštini (o tome sam već pisao ranije), zatim zaključivanje ugovora za isporuku struje i gasa sa kompanijama-isporučiocima, pa uvođenje kablovske tj. interneta.
O tome u sledećem (kraćem) postu.

20 June 2015

Kako iznajmiti stan u Berlinu

Jedna od najtežih stvari koje sam morao da uradim po dolasku u Nemačku je iznajmljivanje stana.
Nekome ko nije živeo u inostranstvu, ovo mora da zvuči čudno, kao šta tu ima komplikovano, javiš se na oglas, pogledaš stan i ako ti se sviđa daš depozit i platiš prvi mesec i možeš da se useliš.
Da, tako nekako funkcionišu stvari u SR, bar u NS i BG.

U Nemačkoj je malo drugačije. I moram da kažem, dosta teže.

Najpre, potražnja za stanovima je u velikim gradovima (pogotovo Minhen, Hamburg, Berlin, Frankfurt, za ostale ne znam) veća nego ponuda. To znači da se za jedan stan, pogotovo ako je u nekom atraktivnijem delu grada, u terminu za razgledanje pojavi po 30 i više zainteresovanih.
Drugo, u Nemačkoj iz raznih istorijskih i ekonomskih razloga, većina ljudi (oko 60%) nema nekretninu u vlasništvu, već iznajmljuje stan.
Treće, zbog velikog broja ljudi koji iznajmljuju stanove, zakon koji reguliše taj odnos (stanodavac-stanar) je veoma detaljan i u nekim delovima restriktivan prema stanodavcima, npr. stanodavac može raskinuti ugovor o iznajmljivanju stana samo ako će on ili neko od članova njegove uže porodice da živi u njemu, i to mora da dokaže. Ili u slučaju nekih ozbiljnih problema koje stanar pravi. Ili ako ne plaća redovno stanarinu, ali tada to ide na sud, pa traje godinu-godinu ipo do faktičkog iseljenja. To znači da su stanodavci (u Berlinu je to često grad, tj opština ili neka kompanija koja poseduje celu zgradu, ređe fizičko lice) dosta oprezni prilikom zaključivanja ugovora o iznajmljivanju stana.
Četvrto, Berlin je *ogroman* i kada to kažem mislim da je sama površina grada otprilike 35 x 45km (poređenja radi, od Novog Sada do Vrbasa ima 45km) i ako imate stan u jednom delu grada, a radite na sasvim drugom kraju, bolje se preselite jer vožnja i pored relativno dobro organizovanog gradskog prevoza može da potraje i duže od sat vremena.

Dakle, kako to izgleda u praksi ?

Postoji nekoliko desetina sajtova za nekretnine, većina dnevnih listova ima ili svoje sajtove ili saradnju / integraciju sa velikim platformama za oglase. Ja sam koristio sledeće
immobilienscout24.de
immowelt.de i
immonet.de .
Tu se oglašavaju stanovi i kuće za iznajmljivanje i prodaju.

Postoji i poseban sajt gde se oglašavaju stanovi za vremenski ograničeni najam (npr 2 meseca, 5-6 meseci ili 2 godine) ili sobe - wg-gesucht.de. Ovo može biti korisno ako ne uspete da nađete stan u nekom kratkom roku, kao privremeno rešenje ili za početak, dok se ne snađete.

Oglasi za stanove su obično dosta detaljni - u kom je delu grada stan, da li je u pitanju stara gradnja(tzv. Altbau - do 1945god) ili nova gradnja (novija, tj posle 1945. - Neubau) ili gradnja iz perioda Istočne Nemačke tj. DDR (tzv. Plattenbau, zgrade građene od prefabrikovanih elemenata), na kom je spratu stan, kratak opis okoline zgrade, kakav je raspored soba, da li ima terasu, da li ima ugrađenu kuhinju (tzv EBK - EinBauKüche), kolika je cena iznajmljivanja (tzv. Kaltmiete) i koliko iznose računi za komunalije (grejanje, voda, odnošenje smeća i ostalo). Komunalije zajedno sa cenom iznajmljivanja zovu se Warmmiete. U ovu cifru ne ulazi potrošnja struje, gasa (npr za zagrevanje vode) i telekomunikacija, tako da pri računanju troškova stanovanja treba dodati i te troškove. O računima i ostalom pisaću u posebnom postu.
Tipična  Altbau zgrada, često u obliku ćiriličnog slova P

Neubau, uglavnom građene 60-ih godina 20.veka i kasnije, ova je iz 90ih

Plattenbau, tj. blokovska gradnja, često bez terasa

Stan je (po mom iskustvu) nemoguće iznajmiti samo pregledanjem oglasa i slanjem upita tj preko interneta, jer nećete dobiti nikakav odgovor od agenata. Oni će u svakom slučaju naći nekoga kome će iznajmiti stan i gotovo sigurno neće gubiti vreme sa nekim ko ne može da dođe da pogleda stan.

Kada na internetu nađete stan koji vam odgovara po lokaciji i ceni (ja sam gledao npr koliko bi mi trebalo do posla i razmišljao da je sve ispod 45min prihvatljivo vreme), pošaljete upit agentu i dogovorite termin za razgledanje ili se najavite za već oglašeni termin.
I da, gotovo da nema oglasa gde vlasnici direktno nude stanove, velika većina se oglašava preko agenata, tako da je teško zaobići ih.

Razgledanje stanova je često radnim danom pre podne tj. tokom radnog vremena, takve stanove nisam ni obilazio, već samo one koji su imali termine tokom vikenda ili posle 17,30 radnim danom.
Tokom razgledanja, osim agenta, nekada su prisutni i trenutni stanari (ako se još uvek nisu iselili), pa je to dobra prilika za raspitivanje o nekim detaljima koji nisu navedeni u oglasu.

Ono što je po mom mišljenju najbolja opcija za traženje stana je tzv "Nachmieter gesucht" (traži se stanar) vrsta oglasa. Naime, u ovakvim oglasima obično trenutni stanar traži nekog da se useli u stan, uglavnom u vrlo kratkom roku (od momentalno do max mesec dana), jer je otkazni rok za stanove po pravilu tri meseca. Npr neko ko pronađe posao u drugom delu Nemačke, i brzo nađe stan u drugom gradu, sigurno ne želi da tri meseca plaća dva stana, pa onda traži nekoga ko će da se useli u taj stan što pre. Naravno, poslednju reč uvek ima vlasnik, tj onaj ko izdaje stan (Vermieter). Trenutni stanar samo sakupi ponude i prosledi ih vlasniku. Prednost ovakvog načina iznajmljivanja je što je stan useljiv u vrlo kratkom roku i što ne postoji plaćanje provizije agentu za nekretnine.

Bitno je znati da se stanovi u Nemačkoj (koliko znam, i u većini ostalih zapandnoevropskih država) iznajmljuju *prazni*. Kada to kažem, mislim bukvalno prazni - novi stanar od "opreme" dobija samo utičnice i žice koje vise sa plafona, ako ima sreće možda i sijalično grlo. U kuhinji, obavezno je da postoji sudopera i šporet, koji su često u vrlo jadnom stanju, i stoje tu da bi zakonska forma bila zadovoljena. Neki stanovi imaju EBK (vidi gore) ali u tom slučaju mogu biti nešto (50-100e) skuplji.

Vidim sada da je ovaj post predugačak, pa ću u sledećem pisati o papirima koji su potrebni za iznajmljivanje stana, useljenju i ostalom.

31 May 2015

Lekari u Nemačkoj - papirologija

U svom novom postu, gostujuća blogerka Marija piše o procesu apliciranja za nemačku radnu vizu za lekare iz Srbije. Prijatno čitanje.
* * * * * * * * * *

Kao što sam napomenula u svom prvom postu, sledi nastavak priče sa malo konkretnijom temom, naizgled dosadnom, jer se priča odvija samo oko birokratije, ali je dosta korisna.
Kada uspešno završite razgovor za posao, odnosno kada vam kažu da ste primljeni, počinje teži deo avanture. Na prvom mestu morate da predate dokumenta u lekarskoj komori nemačke pokrajine (Bundesland) u kojoj se nalazi klinika. Potrebna dokumenta:
- međunarodni izvod iz matične knjige rođenih;
- kopija fakultetske diplome prevedene na nemački (sa Haškim apostilom);
- overen prevod dodatka diplomi (sa Haškim apostilom);
- prevedeno i overeno uverenje da niste osuđivani i da se protiv vas ne vodi krivični postupak (prva potvrda se dobija u policiji, druga u sudu i mora lično da se preuzme (ili član porodice sa pismenim ovlašćenjem i kopijom vaše lične karte), a dokumenti ne smeju biti stariji od mesec dana);
- "Certificate of Good Standing" iz Srpske Lekarske Komore – overen prevod na nemačkom, takođe ne stariji od mesec dana;
- overen prevod licence (sa Haškim apostilom);
- overen prevod položenog državnog ispita (sa Haškim apostilom);
- za osobe u braku, međunarodni izvod iz matične knjige venčanih;- popunjen obrazac za pokretanje aprobacije i dobijanje Berufserlaubnisa koji nalazite na sajtu lekarske komore;
- lekarsko uverenje (u bilo kojoj privatnoj praksi u Nemačkoj - 20e).

Sve mora da bude prevedeno u Nemačkoj, ne priznaju se prevodi sudskih tumača iz Srbije i sve se overava u Nemačkoj kod Notara. Ukupno overa dokumenata sa prevodom iznosi oko 400-500e.

Kada sve to predate, vraćate se nazad za Srbiju sa potpisanim ugovorom (ili bez, pa ga čekate da vam pošalju poštom) i zakazujete termin u ambasadi za predaju papira. Meni su u ambasadi zakazali termin za 29.04. a u ugovoru mi je stajalo da pocinjem sa radom 01.05. ali to ambasadu ne zanima, oni rade po protokolu i ne mogu da vam izađu u susret. Da napomenem da sam početkom marta zakazivala termin, dakle gotovo dva meseca ranije. Morala sam da čekam ispred konzulata svaki dan u nadi da će možda biti slobodnog termina da me prime ranije. Na moju sreću, čekala sam samo jedan dan, ali sam saznala da su ljudi i nedeljama stajali ispred.

Papiri potrebni za vizu:
- dve biometrijske slike kao za pasoš,
- dve kopije ugovora o radu i original na uvid,
- dve kopije prevedene diplome (sa Haškin apostilom) (ne mora da se overava) i original na uvid,
- dve kopije B2 sertifikata o poznavanju nemačkog jezika i original na uvid,
- dve kopije pasoša i original na uvid,
- popunjen obrazac koji nalazite na sajtu ambasade.

Nakon brzo obavljene predaje dokumenata konzulatu, sledi čekanje vize. U mom slučaju je trajalo 10 dana.
Kada se napokon vratite u Nemačku morate da prijavite boravak u opštini (Bürgeramt), potvrdu prijave boravka predate u lekarsku komoru, čekate danima da vam definitivno odštampaju Berufserlaubnis i javite se Kancelariji za strance (Ausländeramt) gde morate da odnesete
- Berufserlaubnis,
- pasoš,
- ugovor o radu,
- dve slike i
- prijavu boravka.
Tek kada sve to obavite, dobijate Arbeitserlaubnis i možete da počnete da radite, do tada jedino smete da hospitirate, sto je pametno dok čekate, a svakako ste tu.

Ovo iskustvo je vezano za pokrajinu Niedersachsen, u drugim pokrajinama je naravno drugačije, ali jedno je definitivno isto, tek po dobijanju posla i potpisivanju ugovora počinje prava muka sa papirologijom.

Lično sam zadovoljna životom u Nemačkoj, nostalgije nema kada se čovek dobro organizuje. Ako ste to izabrali, znate u šta se upuštate. Jedino što meni ovde ne odgovara i na šta još uvek ne mogu da se naviknem je  "sporost" ! Sve može polako, nigde ne žure, u pekari im je potrebna večnost da vas usluže, ja sam jedina koja kasni i juri za vozovima po stanici, u poslednjem minutu kupuje kartu na automatu i nervira se što je automat spor.... Ali to je možda sindrom Beograda koji iziskuje dosta vremena da bi se ugasio ili bar smirio.

Nadam se da su vam moji postovi od koristi. Ukoliko vam je potrebna pomoć ili zastanete na nekom koraku, rado ću vam pomoći.

Pozdrav i do sledećeg čitanja
Marija

12 May 2015

Prvi koraci u Nemačkoj - banka, poreska, zdravstveno, penziono

Za novopridošlog useljenika u Nemačku je važno da što pre završi sa administrativnim poslovima. Prvi korak je uvek prijava prebivališta u opštini, što sam opisao u ranijem postu.
Sledeći korak je uvek otvaranje računa u banci.

Ovo je i najjednostavnije, ode se u banku po izboru, od dokumenata je potrebno imati samo pasoš i prijavu prebivališta, sve se završava za 10ak minuta.
Potrebno je bar elementarno znanje nemačkog jezika, jer je velika verovatnoća da zaposleni u banci ne pričaju engleski.

Tokom mog odabira banaka (ušao u poslovnicu gde je bila manja gužva), saznao sam da u svakoj pokrajini u Nemačkoj postoji tzv Sparkasse - to je klasična banka, ali je u (većinskom ili delimičnom, ne znam) vlasništvu savezne pokrajine ili lokalne samouprave tj grada ili okruga. U Berlinu je to Berliner Sparkasse, u Minhenu je Stadtsparkasse München, u Hamburgu je Hamburger Sparkasse itd.
Svaka Šparkase posluje samo na "svojoj" teritoriji, ali sarađuje sa ostalima, pa je podizanje novca na bankomatima ostalih Šparkase banaka u Nemačkoj bez provizije isl.
Posle sam od lokalaca čuo da te banke koriste uglavnom penzioneri, jer ih ima na skoro svakom ćošku, tj lako su pristupačne, imaju bankomate na skoro svakoj metro stanici, i imaju klasične šaltere gde mogu da se obave sva plaćanja.

Osim velikih "klasičnih" banaka (Komerzbank, Deutsche Bank isl ) postoje i tzv direktne ili internet-banke. To su banke koje nemaju poslovnice ni šaltere, već se sva komunikacija sa klijentima odvija preko e-maila, sajta banke i poštom. Primer ovakve banke je Telenor banka u Srbiji, a u Nemačkoj  su to DKB, Consors Bank (ogranak francuske BNP Paribas), comdirect (online verzija Commerzbanke) i još nekoliko manjih.
One nude povoljnije uslove za otvaranje i održavanje računa, što mogu da ponude zbog manjih troškova koje imaju jer ne moraju da održavaju mrežu filijala, ali navodno imaju lošije uslove za kreditiranje.
Izbor banke je svakako lična odluka, ali svakako treba uzeti u obzir nekoliko faktora, šta je već kome bitnije.

* * * * * * * * * *

Poreski broj

Sledeće što je potrebno uraditi je saznati svoj poreski broj. Ovo može da zvuči zbunjujuće, evo o čemu se radi.
U Nemačkoj, svaka zaposlena osoba i uopšte svaka punoloetna osoba koja je ikad imala bilo kakve prihode, automatski dobija poreski broj. Ovo je identifikacioni broj građana u Saveznoj poreskoj upravi (Bundes Zentralamt für Steuern).

U slučaju zaposlenih, poslodavac prilikom obračuna zarade odbija iznos poreza od bruto zarade i uplaćuje ga Poreskoj upravi. Na početku sledeće godine, ako zaposleni smatra da mu je odbijeno više poreza nego što bi trebalo (dešava se ako nije zaposlen tokom svih 12 meseci, ili usled drugih okolnosti), može da podnese poresku prijavu za povraćaj poreza. Kada prijavu pošalje poreskoj upravi, oni razmotre da li ima osnova za povraćaj poreza ili ne, i nekoliko meseci kasnije vam vrate više uplaćeni porez.
Ovde moram da napomenem, u Nemačkoj nema dodatnih poreza na zaradu kao u Srbiji na primer na zarade preko 5-struke prosečne plate i slično, već se primenjuje progresivna poreska stopa, tj što je viša plata, veća je poreska stopa. Pisaću o tome kasnije.

Da se vratim na poreski broj. Ovaj broj je neophodan da bi nekome bila isplaćena zarada. Nakon prijave prebivališta u opštini, podaci osobe se automatski šalju poreskoj upravi i osobi se dodeljuje poreski  broj. U praksi to znači da na prijavljenu adresu dobijate poštom koverat sa poreskim ID brojem, 2-4 nedelje nakon registracije u opštini. Ako vam je potreban ranije (npr zbog obračuna zarade), možete otići u poresku filijalu u vašoj opštini i zatražiti da vam iščitaju poreski broj.

* * * * * * * * * *

Zdravstveno osiguranje

Zdravstveno osiguranje u Nemačkoj je zasnovano na sličnom sistemu kao u Srbiji. To znači da je svaki zaposleni zdravstveno osiguran (gesetzliche Krankenversicherung). Od bruto plate se svaki mesec odbija doprinos za zdravstveno osiguranje (kasnije ću pisati o detaljima). Međutim, zaposleni može da bira osiguravajuću kuću kod koje će biti osiguran. Udruženje osiguravajućih kuća iz oblasti zdravstva je GKV a uporedni prikaz svih osiguravajućih kuća je ovde.
Ja sam izabrao TK (Techniker Krankenkasse) jer im je poslovnica u centru Berlina, a čuo sam od kolega imigranata da pričaju i engleski. Mislim da nema neke velike razlike između osiguravajućih kuća, ako je u pitanju samo osnovno osiguranje. Za dodatne opcije se nisam raspitivao (video sam reklamu npr za posebne rehabilitacije ili dugoročna oboljenja i slične slučajeve, ali me na početku boravka u Nemačkoj to nije baš puno zanimalo). TK inače nudi i prijavu preko interneta, teorijski barem. Skine se pdf obrazac sa njihovog sajta, odštampa i potpiše, pošalje poštom zajedno sa fotografijom i za par dana poštom na kućnu adresu stiže potvrda o članstvu, a par nedelja kasnije i pismo sa zdravstvenom karticom.
Da, Nemačka je (kao i većina evropskih zemalja) uvela zdravstvenu knjižicu, tj legitimaciju u obliku kreditne kartice. Sve lekarske ordinacije imaju čitač kartica (gledao sam sestru u privatnoj ambulanti kako očitava karticu) i pomoću toga pristup vašem osiguranju, tj tako mogu da obračunaju i naplate svoje usluge od vašeg osiguranja.
Kad već spominjem lekare, nisam primetio da ovde postoje državni domovi zdravlja, već samo privatne ordinacije. Bolnice (dakle drugi i treći nivo zdravstvene zaštite) da, ali domovi zdravlja - ne. Svaki put kada mi je zatrebala lekarska pomoć (do sada srećom ništa ozbiljnije) išao sam u privatnu ordinaciju, svuda "prolazi" zdravstvena kartica bez ikakvih pitanja da li je overeno isl. Naravno nema ni overe knjižice i sličnih gluposti, to sve ide automatski prilikom obračuna zarade.
Članovi uže porodice osiguranika takođe imaju pravo na zdravstveno osiguranje (kao i u Srbiji).

Prilikom odabira zdravstvenog osiguranja, dobijate još jedan ID broj i potvrdu o članstvu. I to je neophodno za obračun zarade.

* * * * * * * * * *

Penziono osiguranje

Sa njima sam imao najmanje posla. Zapravo, samo prilikom promene adrese, otišao sam i javio im da sam se preselio (naravno uz dokaz, tj novu prijavu prebivališta iz opštine), i to je bilo to. Ovo je ekvivalent državnom penzionom fondu u Srbiji, ona nepopularna institucija kod nas zvana Socijalno. Doduše to Socijalno je i zdravstveno i penziono kod nas, tj u Novom Sadu svi sede u istoj zgradi, da, oni tamo na Žitnom trgu. Kao i u Srbiji, i u Nemačkoj postoji obavezno penziono osiguranje. Kao i u Srbiji, deo bruto plate se odvaja u državni penzioni fond. Taj fond posle penzionisanja isplaćuje penzije.
Međutim, kao redovno zaposleni, ja sa njima nemam apsolutno ništa, ne treba da se prijavim (ide automatski preko zdravstvenog osiguranja, samo mi je stiglo pismo na kućnu adresu, sa još jednim ID brojem, da su i to uradili za mene), doprinosi se automatski odvajaju od plate itd.
Vrlo praktično.

* * * * * * * * * *

Moje iskustvo - nažalost, ja sam čekao poreski broj da stigne poštom, ne znajući za mogučnost da direktno u poreskoj saznam svoj ID, a u mom slučaju je potrajalo nekih mesec dana dok mi pismo nije stiglo na kućnu adresu. Tako da mi na kraju prvog meseca nije isplaćena plata. Nakon što sam dobio sve ove papire, negde oko 5-6. sledećeg meseca (stigli poštom, naravno) odneo sam ih u firmu i par dana kasnije, na račun je legla prva zarada.
Postao sam i zvanično strani plaćenik.

16 April 2015

Posao u Nemačkoj za lekare - prvi deo

Kao autor ovog bloga imam čast da objavim prvi post gostujuće blogerke. Zamolio sam Mariju da iz ugla lekara napiše nešto o svojim iskustvima o traženju posla u Nemačkoj.
Autorski tekst prenosim bez izmena.
Prijatno čitanje.



Kada nakon višemesečnog snalaženja sa nemačkom birokratijom i iskustvo celog procesa od učenja
nemačkog jezika, traženja posla do čekanja ispred konzulata za vizu, čovek uspešno završi to
poglavlje u svom životu, može u miru da se okrene i porazmisli o svemu kroz šta je prošao, koliko je
emotivnog i materijalnog truda uložio i šta je dobio.

Lično smatram da je svakoj osobi ( u ovom slučaju lekaru ) koja se nalazi na ovakvom putu vrlo
važno da sakupi što više informacija, kako bi bila spremnija na sve što je čeka. Niko ne može umesto
vas da obavi neke stvari, ali ovakva pomoć je meni puno značila i trenutno ne vidim bolji način od
ovoga, da kao gostujući bloger napišem o svom iskustvu, kako bih i ja mogla drugima da pomognem i
na neki način se odužim svim ljudima koji su mi kroz svoja iskustva i iskustva drugih pomogli da
načinim prave korake.

Moja priča počinje novembra 2013. godine, kada sam aktivno počela sa učenjem nemačkog
jezika. U to vreme sam radila u Srbiji, u privatnoj bolnici i imala  vremena jedino nedeljom dvočas sa
profesorkom da organizujem. Počela sam učenje nemačkog bez ikakvog predznanja. Mesečni broj
časova koji sam imala je jako mali za nekoga ko želi što pre da nauči jezik i mora se dosta raditi
samostalno, ali nažalost, pored obaveza na poslu, nisam imala vreme za dodatno zalaganje.
Međutim, kada postavite sebi cilj i težite ka njemu, ne obeshrabrujete se proteklim vremenom i
sporim napretkom, već gledate samo napred i u jednom trenutku, kada primetite da je to taj pravi
trenutak kada morate nešto da promenite ili ćete ostati tu gde jeste, prelomite i donesite radikalnu
odluku - u mom slučaju je to bilo ostavljanje radnog mesta i odlazak na dvomesečnu praksu na
univerzitetsku kliniku u Nemačkoj sa uporedno organizovanim kursom nemačkog jezika.

1. jula 2014. godine u Heidelbergu, savršenom malom gradu u geografski najlepšem delu Nemačke,
počinje moje upoznavanje sa zemljom, ljudima, kulturom i svim prilikama i neprilikama koje jedna
strana država može ponuditi strancu koji ne govori savršeno njihov jezik, koji je temperamentom
drugačiji i potiče iz sredine gde je sve drugačije. To je prvi korak na koji svako naiđe, i pre nego što
se otisne iz  svoje zemlje, pitanje je da li je spreman da se integriše u novo društvo? Da li razume taj
narod i drugačiju kulturu? Svuda ćete čuti : "ma drugačiji su" i to ne treba shvatiti olako. Često to
čovek zanemari, misleći da on može na sve da se navikne i svuda da se uklopi. Moj savet je da se
prvo dobro informišete o zemlji u koju idete, a kada upoznate kulturu, lakše će biti i učenje tog
jezika.

Nakon dva meseca prakse u Heidelbergu, u Srbiji sam intenzivno nastavila sa učenjem jezika, a to
praktično znači:
- svaki dan, odmah nakon jutarnje kafe, 2 sata gramatika,
- aktivna pauza tj. gledanje serije na nemačkom sa slušalicama i punom koncentracijom na priču i radnju, onda
- čitanje novina ili bilo čega drugog minimum sat vremena, onda
- zaista prava pauza za ručak ili šetnju, pa
- nastavak učenja u vidu pisanja sastava, rešavanja gramatičkih testova na internetu i
- uveče gledanje filma ili opet serije.

Može se kombinovati tokom dana i sa nekim audio lekcijama, ukoliko su dostupne. Vreme
provedeno dnevno - min 8 sati aktivnog učenja jezika.  Jezik nije anatomija, ne može da se nauči za
vreme koje mi odredimo, mora se forsirati slušanje, koliko god to neproduktivno izgledalo.
Uz ovakav tempo uspela sam da nakon  mesec ipo dana  na Geteovom Institutu  položim B2.
Količina sreće i olakšanja koju sam osetila kada sam prvi put držala sertifikat u rukama, može se
porediti sa položenim poslednjim ispitom na medicini.

Nakon par dana odmora i uživanja u osećanju zadovoljstva, počela sam sa sastavljanjem
Bewerbunga (prijave za posao) i apliciranjem. Nije ni malo lako sastaviti dobar Bewerbung. Dosta primera ima na netu, u kombinaciji sa prevodom srpskog CV-a i motivacionog pisma, može nešto da se napravi. Važno je priložiti i prevod diplome, sa Haškim apostilom i pečatom sudskog tumača, kao i naravno B2
sertifikat kao dokaz poznavanja jezika. Ukoliko posedujete još neke sertifikate, za koje smatrate da su značajni u dobijanju posla, prevedite ih i priložite.

Moji prvi razgovori za posao su nastupili početkom decembra 2014, oko mesec dana nakon početka
traženja posla. Organizovala sam ih tako da sam u toku dve nedelje uspela sve da obavim i naravno
imala tako i priliku da proputujem dve trećine Nemačke. Obavezno vas pitaju zašto njihova klinika,
zašto njihova oblast i zašto Nemačka, koja iskustva imate, zašto vas da zaposlimo i da li ste upoznati
sa procedurom dobijanja licence u Nemačkoj, s obzirom da ste strani lekar.  Nisam nikada doživela
pitanje "koje su vaše mane" i ostala klasična HR pitanja, u medicini je izgleda malo drugačije. Važno
je da ste svesni činjenice, da koliko god vi bili kvalifikovani, ukoliko aplicira Nemac za istu poziciju, vi
nemate šanse, oni su po zakonu obavezni da zaposle Nemca. I to tako prihvatite kao definitivno.

Tako sam se i ja vratila nakon uzbudljivog putovanja po Nemačkoj u Srbiju, sa nadom da će se
uspešno sve završiti, ali nije - odgovori poslodavaca, koji su stizali, su bili negativni. Sve vreme pritom, ne
prestajem da pretražujem internet i šaljem Bewerbunge. Odličan sajt za lekare je kliniken.de, gde su
sve klinike u Nemačkoj izlistane po abecednom redu i krenete redom sa apliciranjem.

I sasvim slučajno pronađem školu iz Hanovera koja organizuje C1 medicinski nemački. Pristala sam
na usavršavanje jezika uz mogućnost traženja posla u vreme trajanja kursa. Lakše je putovati iz
Hanovera na razgovore za posao, nego iz Srbije…

Postoji dosta agencija u Nemačkoj koje se bave traženjem posla lekarima. Ne naplaćuju lekarima
usluge, vec klinikama kojima traže lekare. Nekome nađu posao, nekome ne, ne treba se osloniti na njih
naravno. Ali postoje kao opcija i treba  koristiti njihove usluge, ne koštaju. Samostalno traženje je
dosta naporno, puno košta, niko ne finansira putne troškove ( bar ne meni ) , ali je jedan od
osnovnih i nezaobilaznih puteva. Iskustva u traženju posla su vrlo različita, ja ovde prenosim
svoje. Proces je dugotrajan, pored novca trošite i strpljenje, nadu, emocije počinju da vam ometaju
razum, ali je istrajnost najvažnija, ja zaista nisam čula da neko nije našao posao, možda se oduži na
godinu dana, ali je ipak izvesno.

U sledećem postu napisaću šta je sve potrebno od dokumentacije u lekarskoj komori ( za
pokrajinu Niedersachsen ) kao i za apliciranje za vizu, malo konkretnije teme i postupci koji moraju da se obave.

Marija

10 March 2015

Prvi koraci u Nemačkoj - administracija

Prvi korak - prijava prebivališta.
Drugi korak - račun u banci.
Treći korak - obavezno zdravstveno osiguranje.
Četvrti korak - poreska uprava.
Peti korak - obavezno penziono osiguranje.

Šesti korak - markica za gradski prevoz (berlinsko iskustvo).
Sedmi korak - dugoročna boravišna dozvola - Plava karta / Blue Card / Blaue Karte.

Negde između prvog i petog, najbolje uporedo - traženje stana, ugovor o iznajmljivanju stana i sve što dolazi pre i posle toga - sajtovi za nekretnine, slanje prijava za stan, razgledanja, kakvih sve stanova ima, uslovi, rokovi iznajmljivanja, Schufa, plaćanje, održavanje, struja, gas, komunalije, kablovska, računi... To je tema za kasnije.

Na početku pisanja ovog posta, gore nabrojano (bez traženja stana, to je posebna priča) je trebalo da stane u jedan post, ali sam tokom pisanja shvatio da ako tako uradim, verovatno ga neću napisati još tri meseca. Dakle, za sada samo prijava prebivališta, a kasnije sve ostalo.

Prijava prebivališta
Za nekoga ko dolazi na rad u Nemačku, obavezni i nezaobilazno prvi korak je da prijavi prebivalište. To podrazumeva da sa sajta opštine u kojoj živite (privremeno ili stalno) skinete obrazac za prijavu prebivališta, ispunite svoje lične podatke (i podatke za eventualne članove porodice), zakažete termin i u zakazano vreme se pojavite u opštini (Bürgeramt), sa pasošem.
Dokument koji dobijete tom prilikom je potvrda o prebivalištu (Anmeldebescheinigung), dokument koji je bitan za kompletno dalje sređivanje papira za boravak u Nemačkoj. To je zapravo običan A4 papir sa pečatom opštinske kancelarije na kome piše da ste prijavljeni da živite na datoj adresi.
Procedura traje oko 10min.
To je sve.

Ali...

Ma koliko ovo delovalo jednostavno, stvari su u realnosti malo komplikovanije. Naime, u Berlinu (koji ima 3.6 miliona stanovnika, dakle kao pola Srbije) postoji 41 opštinska kancelarija uz još 6 mobilnih kancelarija (ne znam kako to funkcioniše, mislim da za svaku kancelariju postoje 2-3 lokacije koje su naizmenično aktivne), u svakoj radi bar po tri šaltera (u onim gde sam ja išao i po 7-8), ali slobodnih termina nema bar 5 (pet) nedelja unapred.
Dalje, obrazac za prijavu prebivališta je samo na nemačkom jeziku. Barem ja nisam našao verziju na drugim jezicima. To znači da morate ili znati jezik ili imati pomoć nekoga ko zna jezik ili imati pristup internetu, pa pokušati sa google prevodiocem.

Kako sam ja prošao sa Bürgeramt-om? Prvo sam otišao u najbliži, u centru i naravno, nisam uspeo ništa jer nisam imao zakazan termin. Sledeće jutro sam otišao (opet bez termina) na početak radnog vremena druge kancelarije, malo dalje od centra, ali na liniji metroa relativno blizu mesta gde sam stanovao, i uspeo da dobijem termin i da se prijavim. Kako? Navodno, slobodni termini za taj dan (npr ako neko otkaže u toku dana) se dodeljuju osobama koje dođu bez termina. Naravno, takvih termina nema puno, ali izgleda sam taj dan imao sreće da dobijem jedan od tih.

Prvi korak uspešno realizovan.

(sledeći put kada sam morao do Bürgeramt-a je kada sam menjao prebivalište, posle mesec dana, kada sam našao stan, tada sam išao tri puta bezuspešno da se prijavim, tek četvrti put sam dobio slobodni termin. Posle toga sam morao da predam zahtev za priznavanje vozačke dozvole, uspeo opet iz četvrtog ili petog puta...).

Na kraju, topla preporuka svima koji dolaze u Berlin - zakažite nekoliko termina pre puta, uštedećete sebi mnogo vremena i nerava. Termini koje nećete iskoristiti, mogu se otkazati, takođe preko interneta.

Evo i adrese za zakazivanje -
http://service.berlin.de/dienstleistung/120686/

Ovo je sajt grada Berlina, usluga je "Anmeldung einer Wohnung" u prevodu - prijava stana, i ne plaća se, pri dnu stranice stoji - "termin berlinweit suchen und buchen" tj traži slobodan termin u celom Berlinu, a može se izabrati i konkretna kancelarija, spisak je pri dnu stranice.

Moram još nešto da napomenem - negde na forumima (ne sećam se više gde) sam pročitao da je po dolasku u Nemačku potrebno prijaviti se policiji, za šta mogu da kažem da je netačno. U Nemačkoj policija ne izdaje bilo kakva lična dokumenta. Pasoši, lične karte, prijava i odjava prebivališta, registracija vozila - sve se obavlja u opštini, tj Bürgeramt-u. Policija u Nemačkoj reguliše saobraćaj i juri džeparoše (lokalna) ili ozbiljnije kriminalce (federalna, valjda). Postoji i nešto slično komunalnoj policiji u Srbiji, a zove se Ordnungsamt (Ordnung = red, Amt = kancelarija, pa vi prevodite) i bavi se kontrolom plaćanja parkinga i valjda još nečim, nisam ih do sada video u drugačijoj ulozi.

Sledeći post biće o otvaranju računa i onom što sledi posle toga.

17 February 2015

Berlin - prvi utisak

Pasoš - tu.
Viza u pasošu - da.
Avio-karta - odštampana, za svaki slučaj.
Dva kofera - spakovani.

Krajem aprila dani su duži i sviće negde oko 5,30h kada smo otprilike i krenuli iz Novog Sada prema Surčinu.

Rastanak na aerodromu teško pada, ali doneo sam odluku i idem u nešto što bi trebalo da bude bolje od onoga gde sam ili bar jednako dobro, mama zna da koristi skype, opet se pitam u šta se upuštam i da li to vredi, i odlučujem da ne razmišljam o tome, idem u nepoznato i nadam se da će biti sve OK.
Nepoznato. Pa nije bilo baš potpuno nepoznato. Raspitao sam se (čitaj istražio na netu) o svemu što sam mogao, život u Nemačkoj i kako se snaći, proverio šta mi treba za početak, od dokumenata i koji je redosled kod pribavljanja nemačkih dokumenata, tj šta je sve potrebno da uradim kada stignem, kako da dođem do apartmana koji mi je kompanija obezbedila za prvih mesec dana, gde da tražim stanove, šta je Schufa, šta je "Mietschuldenfreiheitsbescheinigung" - jednom rečju, uradio sam sve što sam mogao da u nepoznatoj situaciji smanjim broj nepoznanica. Kao i svaki inženjer, mrzim neizvesnosti, iznenađenja, nepredvidivost. A i bolji je osećaj kada već znam neke stvari unapred, manje je nesigurnosti, lakše je prihvatiti nove stvari, bar meni.

Let je bio sasvim OK, direktan (u to vreme je Air Srbija imao let za Berlin dva puta nedeljno, mislim da su u međuvremenu povećali broj letova, nisam siguran) jer je trebalo da stignem u toku radnog vremena da preuzmem ključeve apartmana.

Taj dan je bio lep i sunčan, i u Srbiji i na severoistoku Nemačke. Negde blizu Berlina avion se, valjda u sklopu pripreme za sletanje, spustio niže i mogao sam da vidim kako izgleda okolina - sve ravno skoro kao kod nas (OK, to sam i očekivao), livade / pašnjaci, jezerca, naselja i pomislim - ej, pa ovo lepo izgleda... sviđa mi se ovako gledano od gore.

Kada sam sleteo, iznenađenje - Air Srbija sleće na terminal C aerodroma Tegel , nema "fingera" (tunel koji se postavi od aviona do aerodromske zgrade, ne znam za srpski izraz, ako ga uopšte ima, molim javite mi) , već silazak niz stepenice, pa u bus, pa do zgrade terminala. Zgrade... hm... to je jedna obična montažna hala, nalik na sajamske hale, za nekog ko je zamišljao jedan od dva aerodroma glavnog grada Nemačke, ovo je pre ličilo na montažnu halu Novosadskog sajma nego na aerodrom... Granična kontrola, kažem za svaki slučaj - znate ja imam radnu vizu, pogledajte tamo pri kraju pasoša, i on mi kaže - Hvala za informaciju, ali to nema veze sa mnom, ja samo evidentiram da ste ušli u zemlju, a vi prijavite prebivalište u opštini (tzv. Bürgeramt).

Kupujem nedeljnu kartu za javni prevoz na automatu, ulazim u bus do centra, okolo je gomila taksista, svi taksi-automobili su svetlo-krem /drap boje, ali nisu svi mercedesi - ima i C5, Priusa, Oktavia, Pasata, A6 itd.
Bus kreće i ja posmatram okolinu - prelazi neki kanal, skreće, evo autoput dole ispod mosta, kakav je ovo deo grada, sve reklame su dvojezične - turski i nemački, kakva je ovo Nemačka, vidi trava nije pokošena na nekom travnjaku, kakve su ovo kućice (kasnije sam saznao da su to vikendice/kamp kućice sa nekih 60ak kvm dvorišta, koje mogu da se iznajme i da gajite cveće i povrće isl.), opet prelazi preko mosta i ubrzo posle toga -
WOW evo kupole Rajhstaga, vidi Brandenburška kapija, e sad sam na Unter den Linden, kakvi su ovo radovi i dizalice ovde, mislio sam da je to centar, nije valjda da tu nešto kopaju, vidi Humbolt Univerzitet, tu je i opera, aaauuuuuuu kakva ogromna katedrala (Berliner Dom) - minut posle toga - Aleksandar Plac - poslednja stanica.

Slika prikazuje šta sam prvo video kada sam izašao iz autobusa (taj na slici je baš na liniji koja ide od aerodroma Tegel do Aleksander placa).

Ranije TV toranj, sada turistička atrakcija


Stvarno impresivno. Trebalo mi je malo da dođem sebi, zastao sam malo da se orijentišem i opustim, posle svega što sam od jutra prošao. Pogledam prekoputa, kad ono -

Prekoputa Aleksander placa
osvrnem se, pogledam malo niže niz ulicu, i vidim ovo :

Ostao sam bez reči


Ulica se zove Karl Liebknecht str.
Dobrodošli u DDR.

Čekam autobus i razmišljam, pa dobro, ni ne treba da sruše skoro pola grada samo zato što su zgrade ružne, valjda će ih srediti u nekom momentu... I onda vidim kako ljudi prelaze pešački prelaz na crveno! Molim ?! PA VI STE NEMCI, TO JE PROTIV PRAVILA !!! Da li sam ja pogrešio avion? Kakav je ovo grad, vidi ima i pikavaca na trotoaru, pa ova Nemačka je potpuno propala...

Tek kasnije sam shvatio nekoliko stvari.
- Kao prvo, ranije nikada nisam bio u Nemačkoj. Drugo, svi utisci o životu tamo koje sam imao su poticali iz priča starijih, dakle onih prvih generacija gastarbajtera iz ex-Yu, koji su išli u zapadnu Nemačku, u Štutgart, Minhen, Keln itd. Retko ko je tada odlazio u Berlin. Raspitao sam se, retko gde u Nemačkoj pešaci prelaze na crveno. Mislim i da je u Srbiji, zahvaljujući gastarbajterima ranije, stvorena slika Nemaca koja ih prikazuje kao ljude koji poštuju sva pravila i drže se svakog slova svih propisa. Sada, posle nekoliko meseci života u Nemačkoj, mogu da kažem da to jednostavno nije tačno. Ali o tome u nekom narednom postu.

- Drugo, Berlin je posle ujedinjenja bio prilično neorganizovan grad, prvih par godina. Infrastrukturno, demografski i privredno. Stanovništvo se iseljavalo i odlazilo na zapad, dolazili su ljudi iz istočnog bloka, iz Brandenburga (nemačka pokrajina oko Berlina), izbeglice iz jugoslovenskih ratova (mahom iz BiH), iz Somalije, iz Eritreje, iz Sudana, iz ko zna odakle sve ne, privreda gotovo da nije postojala, Vlada i administracija su se sporo preseljavale iz Bona... Tek na početku dvehiljaditih se situacija popravila, pa se broj stanovnika povećava od 2003. godine. Stanovništvo je izmešano, ima ljudi iz celog sveta, iz različitih kultura i sa različitim stepenom "integracije" - integracije u Nemačkoj ili privikavanja na život u gradu.

- Treće, zapadni Berlin je tokom Hladnog rata bio izolovan od ostatka zemlje i važili su malo drugačiji zakoni, pa su navike da se ne poštuju baš sva pravila ostale.

- Četvrto, centar je prepun turista, iz celog sveta. Gde ima puno ljudi, ima i otpada.

- Na kraju, Berlin u poslednjih 10ak godina važi za Meku kreativne industrije (muzika, dizajn, web-tehnologije, umetnost u najširem smislu reči) pa je životni stil većine doseljenika iz drugih delova Nemačke uglavnom dosta opušten. U prilog tome, da citiram jednog kolegu Nemca, kada sam mu objasnio u kom kraju grada tražim stan (da ima zelenila, uredno podšišana trava, čisto, kontejneri na mestu, okrečene fasade, uredne terase, miran komšiluk) - rekao mi je - "Da, znam tačno na šta misliš, ja želim da pobegnem baš od toga, zato sam i došao iz Dizeldorfa u Berlin". Nisam znao šta da mu odgovorim.

Sve u svemu, Berlin možda na prvi pogled izgleda prilično čudno, mešavina stanovništva, građevinskih i istorijskih stilova, kao i vrlo burne i zanimljive prošlosti (ne samo u 20. veku) ali uvek treba imati na umu da Berlin nikako nije tipični nemački grad, već svet za sebe. Magnet za svakakve čudake (objasniću u kasnijim postovima), za biznis, za umetnost, za turiste (ima više turista godišnje nego Rim, bilo mi je teško da poverujem, ali tako je).

Jedan kolega mi je rekao - Vremenom, naviknućeš se na sve što ti je neobično i svideće ti se Berlin.

Sada, posle 10 meseci u ovde, počinjem da se navikavam na grad, postajem svestan na kakvo sam sjajno mesto došao i, iako ga ne osećam kao svoj grad, ipak mi je nekako prirastao za srce, tako neobičan, u nekim delovima ružan i haotičan, a negde uredan, čist, uglancan, sa toliko zanimljivih mesta za obilazak, toliko dešavanja svaki dan, toliko različitih ljudi koji su došli sa svih krajeva sveta. Jedna vrlo interesantna mešavina.

Rečima dugogodišnjeg gradonačelnika Klausa Wowereita - "Berlin is poor but sexy".

01 February 2015

Nemačka radna viza - praktično

Ovaj post je o podnošenju zahteva / apliciranju za nemačku radnu vizu. Iz jednog prethodnog posta, evo spisak potrebnih dokumenata (ako niste medicinske struke):
- 2x fotokopija fakultetske diplome, plus original na uvid;
- 2x overen prevod fakultetske diplome (od ovlašćenog prevodioca / sudskog tumača);
- 2x fotokopija prve stranice pasosa, plus original na uvid;
- 2x fotokopija potpisanog ugovora o radu, plus original na uvid;
- 2x popunjen obrazac zahteva za vizu;
- 2x potpisana izjava o tačnosti podataka (dobija se besplatno u konzulatu ili skinite odavde);
- 3x biometrijska fotografija;
- 60 EUR.

Popuniti obrazac koji je na srpskom jeziku i nije neka posebna mudrost, ali... neke stvari nisu same po sebi očigledne, a živeći u zemlji gde su propisi rastegljivi i čije tumačenje se razlikuje od šaltera do šaltera, moram da kažem da sam se tri puta zamislio nad nekim poljima.
Neko zvanično uputstvo za popunjavanje ne postoji, niti su službenici u konzulatu spremni (tj. raspoloženi) da vam pomognu, pa na to ne treba ni računati. 
Inače, obrazac koji se može skinuti sa sajta nemačke ambasade u Srbiji je na nemačkom, turskom, grčkom i srpskom, ali se popunjava na nemačkom.
Ono što meni nije bilo očigledno u prvom momentu je da se isti obrazac može koristiti u više situacija, npr u mom slučaju za zahtev za radnu vizu, ili za spajanje porodice ili za izdavanje boravišne dozvole po nekom drugom osnovu. Dalje, isti obrazac se koristi i u slučaju kada se aplicira iz matične zemlje i iz Nemačke, tj direktno u Kancelariji za strance (Ausländerbehörde).


Dakle, evo pitanja koja su mene zbunjivala.

13) Datum ulaska u Nemačku 
Da ne bude zabune, popunjava se samo prilikom podnošenja zahteva dok boravite u Nemačkoj, npr prilikom produženja vize. U slučaju da ste u Srbiji, ovo ostaje prazno.

14) Da li ste ranije boravili u SR Nemačkoj? Ako da, kada i gde?
Odnosi se i na turistički boravak, bez obzira kada je to bilo, dakle čuvajte stare pasoše :-)
15) Predviđeno mesto/adresa boravka u SR Nemačkoj?
Ako niste već u Nemačkoj, i nemate obezbeđen stan tamo, ovo ostaje prazno. Ili jednostavno upisati adresu kompanije gde bi trebalo da radite.





16) Doselio se dana ?
Kao i 13) ne treba popunjavati u slučaju podnošenja zahteva u Srbiji.







19) Kako ste smešteni?
Malo je verovatno da bi neko već prilikom podnošenja zahteva za radnu vizu mogao da zna gde će boraviti , ako dobije tu vizu. Ovo takođe može da ostane prazno.




Na kraju obrasca nalazi se još par dodatnih polja za popunjavanje, jedno od njih je i - predviđeno trajanje vize. Ovo nema smisla u situaciji da se zahtev za radnu vizu podnosi u Srbiji, jer u tom slučaju svaka viza je na tri meseca. U tom roku potrebno je u Nemačkoj prikupiti dodatna dokumenta (prijava prebivališta, poreski broj, itd. - o tome kasnije) i podneti zahtev za vizu za duže vreme. 
Dakle, ovde upisati bilo šta, godinu dana, tri meseca, šest meseci - svejedno je, viza će biti na tri meseca.

Da napomenem i da u neposrednoj blizini konzularnog odeljenja postoji bar 3-4, a verovatno i još više, agencija koje nude svoje usluge u štampanju i popunjavanju obrazaca, prevođenju dokumenata i čekanja u redu ispred konzulata. Siguran posao ...


Konzularno odeljenje nemačke ambasade u Srbiji nalazi se u Beogradu, Birčaninova 19a. Radno vreme je od 7,30h. U toku radnog dana postoji određen broj zahteva koje službenici ambasade mogu da obrade. Ja mislim da je to jedan zahtev za 15min. U konzularnom odeljenju postoje dva šaltera za prijem zahteva za vize. To znači da je broj zahteva prilično ograničen. Trenutno ne postoji način da se termin za predaju zahteva rezerviše preko ranije interneta/telefona/kako god, nego se zahtevi predaju isti dan, ako dođete na red.
Problem je što se red za upis u spisak formira već pre 7 ujutro. Ja sam, naivno misleći da je 7 ujutro dovoljno rano da dođem ispred konzulata i predam sve papire, kada sam izašao iza ćoška susedne ulice (konzulat je druga zgrada od ćoška) zastao zabezeknut prizorom koji sam video - ispred konzulata je već bilo 40ak ljudi u redu. 
Inače, ne vredi ići ponedeljkom, tada obično dolazi veći broj ljudi sa zahtevima za sezonske poslove (bebisiterke, radnici na građevini, na brodovima koji krstare Rajnom ili Majnom, u poljoprivredi isl) i koliko god rano došli, teško da ćete stići na red. Ovo sam pročitao na netu, napisala osoba koja je već prošla kroz ceo postupak.

Dobra vest u svemu ovome je što se prioritet daje osobama koje podnose zahtev za radnu vizu koja nije za sezonske poslove, dakle radna viza (moj slučaj) i spajanje porodice.
U svakom slučaju, posle stigao sam na red za predaju dokumenata vrlo brzo, posle nepuna tri sata (irony off). To vreme čekanja na zimi (bio je mart mesec, temp negde blizu 0 stepeni, vetar), ispred zgrade konzulata, u rano jutro, sa ne-baš-do-kraja popunjenim obrascima i sumnjom da li će sve dobro proći, sa ne baš ljubaznim službenicima ambasade, prvi put sam se zapitao - pa u šta se ja to upuštam, šta meni sve ovo treba, pa da li je moguće da su Nemci tako loše organizovani ili to namerno rade ovako, kako se uopšte odnose prema strancima u svojoj zemlji itd itd. 
Međutim, kada sam došao na red, kada sam ušao u zgradu, sve je išlo relativno brzo i bio sam napolju već za 20-25min. Šalterski službenici nisu bili (baš) toliko neljubazni koliko oni na ulazu. Zahtev predat, pitam kada bih otprilike mogao da očekujem odgovor - gđa na šalteru (pardon, iza šaltera, iza stakla i mikrofona, kao u nekom zatvoru iz američkog filma... ) odgovara - "ah, to svi hoće da znaju, a ne zavisi od nas. Obično je to 6-8 nedelja, ali vidim Vi idete u Berlin, u Minhenu i Berlinu se najduže čeka, možda bude i duže od toga". 

*

Trajalo je tri nedelje, ali pre svega zahvaljujući tome što je poslodavac sa svoje strane obezbedio da zahtev bude obrađen po ubrzanom postupku. Ovo je bio moj prvi susret sa nemačkom administracijom i dragoceno iskustvo da ni kod Nemaca ne funkcionišu sve stvari "kao sat". Bar kad je u pitanju državna uprava.